Sestra Blanda (Katarina) Stipetić

Rođena je 27. lipnja 1889. u Vučiniću, Moravice, od oca Ivana i majke Marije, rođ. Kučinić. Krštena je 30. lipnja 1889. u Župi sv. Ivana Nepomuka u Vrbovskom. U Družbu je stupila 13. travnja 1912. godine. Privremene redovničke zavjete položila je 15. kolovoza 1914., a doživotne 29. kolovoza 1920. godine u Zagrebu. Poslije položenih zavjeta otputovala je u Bugarsku i radila u Sofiji u domu za nezbrinutu djecu. Odlukom Družbe bila je poslana u Beč gdje je završila učiteljsku školu za bolničarke. Kao nastavnica bolničke škole radila je najprije na državnoj bolničkoj školi, a kasnije na bolničkoj školi sestara milosrdnica na Vinogradskoj cesti u Zagrebu. Bila je vrlo cijenjena i poduzetna redovnica. Dana 29. lipnja 1945. godine presudom Vojnog suda Komande grada Zagreba osuđena je na kaznu strijeljanjem. Odvedena je 30. lipnja 1945. iz Vinogradske bolnice i pogubljena strijeljanjem u 56. godini života. Mjesto strijeljanja i njezin grob do danas nisu poznati.

Zadržat ćemo se na pismu gospode Marije Movrić iz Zagreba, koja se u svojoj 83. godini vrlo dobro sjeća sestre Blande, koja joj je u srednjoj školi predavala fiziku. Evo što ona piše:

Godine 1945., nakon dolaska partizana u Zagreb, sestra Blanda je radila u bolnici u Vinogradskoj, na dječjem odjelu, te je sakrivala svoga rođaka koji je bio hrvatski časnik i razumije se, nikakvih zločina nije imao. Bio je uvjereni katolik. Međutim, netko ju je izdao partizanima.

Našao se jedan izdajica medu osobljem bolnice koji ju je prijavio. Došla je Ozna i odvela je i s. Blandu i njezinog rođaka i oboje su bačeni u Jazovku.

Sestra Blanda Stipetić došla je pred tzv. Vojni sud Komande grada Zagreba, kojim je predsjedao dobro poznati kapetan Vlado Ranogajec,koji je u samo jednom danu 58 ljudi osudio na smrt, što strijeljanjem, što vješanjem, a među njima i časnu sestru Blandu Stipetić. Vjeruje se da suđenja nije ni bilo.

Svi su mučenici prvo smaknuti, a zatim su pisane nekakve divlje presude.

Ovako je glasila presuda sestri Blandi:

Dana 7.5.1945-, na molbu optužene Zbornik Anice, primila u bolnicu ustaškog tabornika koljača Hripku Stjepana za kojega je znala da se krije pod imenom Barić Franjo, tega smjestila u podrum dječjeg skloništa dajući mu hranu, a sve to u namjeri da toga ustaškog

koljača zaštiti pred narodnim vlastima, dakle počinila je krivično djelo služenja neprijatelju i pomaganja ustaša i okrivljuje se na kaznu smrti strijeljanjem.

To je sve! Nema obrazloženja, nema dokaza, nema odvjetnika – nema ničega. :

Uvredljivo je i žalosno da još uvijek jedna ulica u gradu Zagrebu nosi ime toga rekordera u izricanju smrtnih kazni, Vlade Ranogajca,koji je kasnije bio sudac Vrhovnoga suda, gdje je nastavio dijeliti komunističku “pravdu”, ravnu najtežim zločinima u povijesti svijeta.

Iz arhiva Družbe Sestara milosrdnica dobili smo iskaz s. Emeline o tome kako je s. Blanda odvedena 9.lipnja 1945., zajedno sa s. Beatom, s dječjega odjela, na kojemu su bila sklonjena i dvojica ranjenika koji su odvedeni zajedno s njima. Svi su završili u Jazovki.

A s. Emelina za s. Blandu piše:

Stupila je u službu 1912.godine kao djevojka svjesna svoga poziva i puna jake volje da usvoji duh družbe. Sa završenom nižom srednjom školom odavala je dojam da će družba u njoj dobiti dobrog člana.

Iza položenih zavjeta 1914. godine putuje u Bugarsku te u Sofiji preuzima vodstvo internata djece bez roditelja jer je pokazala mnogo smisla za socijalni rad.

U Drinopolju, to je europska Turska, radi kao poglavarica u internatu i pri kraju Prvoga svjetskog rata vraća se u domovinu gdje završava učiteljsku školu. Družba je šalje u Beč na učiteljsku školu za bolničare. Po završenoj školi preuzima nastavničko mjesto, najprije na Državnoj bolničkoj školi u Zagrebu, na Mlinarskoj cesti, a kasnije na bolničkoj školi Sestara milosrdnica koja je neko vrijeme radila u Kući matici, a kasnije je škola premještena u sklop Družbine opće javne bolnice na Vinogradskoj cesti. U razvitak te bolnice uložila je sve svoje snage i mnogo je učinila za naobrazbu sestara bolničarki. Težište svoga rada ispravno je položila na odgoj. Mnogo se žrtvovala da bi sestre bolničarke cijenile svoj redovnički poziv, a da se i stručno uzdignu. Sestre bolničarke je upućivala da visoko cijene svoj poziv i da mu savjesno služe. Imala je mnogo ambicije da unaprijedi sva radna područja družbe. Tražila je za to puteve. Godine 1939. ušla je kao savjetnica u Vrhovnu upravu te je u tom razdoblju razvila veliku djelatnost…

S. Emelina završava svoje izvješće riječima:Nikada nitko neće saznati kako je upravo ona stradala u prvim danima revolucije i kakav je bio svršetak njena života…

Družba je poslije mučeničke smrti sestre Blande dobila ovu obavijest:

Vojni sud Komande grada Zagreba, presudom ovog Suda broj 290 od 29.6.1945. presuđena je Blanda Stipetić na kaznu smrti strijeljanjem i trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine. Presuda je izvršena dana 30. 6. 1945. Smrt fašizmu – sloboda narodu!

U potpisu je Vojni sud Komande grada Zagreba na čelu s Vladom Ranogajcem.

Drug sudac očito nije znao da sestra nije imala nikakvu imovinu, da se sestre zavjetuju na siromaštvo i da je to imovina Družbe. Smrtna presuda uključivala je kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine. To se izricalo i vlasniku tvornice, kao i siromašnoj redovnici koja nije imala nikakve imovine.

Sestre su u Zagrebu bile poznate po tome što su za vrijeme NDH sklanjale ranjene partizane, pomagale im i liječile ih. Kako bi koji ozdravljao, netko bi nepoznat dolazio u posjet i odvodio ga u šumu, na tzv. slobodni teritorij, a sestre bi na to zažmirile. Jadne su časne mislile da to mogu činiti i kada su na vlast došli partizani pa su primile dvojicu ranjenika. Jedan od njih bio je najbliži rođak sestre Blande.

 

Izvori i literatura:

HDA, ZKRZ – GUZ, br. 4984/45.

Iskaz s. Emeline, Družba Sestara milosrdnica, Zagreb.

Pismo Marije Movrić, Zagreb, 12.11.1998.