Sestra Blanda (Katarina) Stipetić

Rođena je 27. lipnja 1889. u Vučiniću, Moravice, od oca Ivana i majke Marije, rođ. Kučinić. Krštena je 30. lipnja 1889. u Župi sv. Ivana Nepomuka u Vrbovskom. U Družbu je stupila 13. travnja 1912. godine. Privremene redovničke zavjete položila je 15. kolovoza 1914., a doživotne 29. kolovoza 1920. godine u Zagrebu. Poslije položenih zavjeta otputovala je u Bugarsku i radila u Sofiji u domu za nezbrinutu djecu. Odlukom Družbe bila je poslana u Beč gdje je završila učiteljsku školu za bolničarke. Kao nastavnica bolničke škole radila je najprije na državnoj bolničkoj školi, a kasnije na bolničkoj školi sestara milosrdnica na Vinogradskoj cesti u Zagrebu. Bila je vrlo cijenjena i poduzetna redovnica. Dana 29. lipnja 1945. godine presudom Vojnog suda Komande grada Zagreba osuđena je na kaznu strijeljanjem. Odvedena je 30. lipnja 1945. iz Vinogradske bolnice i pogubljena strijeljanjem u 56. godini života. Mjesto strijeljanja i njezin grob do danas nisu poznati.

Zadržat ćemo se na pismu gospode Marije Movrić iz Zagreba, koja se u svojoj 83. godini vrlo dobro sjeća sestre Blande, koja joj je u srednjoj školi predavala fiziku. Evo što ona piše:

Godine 1945., nakon dolaska partizana u Zagreb, sestra Blanda je radila u bolnici u Vinogradskoj, na dječjem odjelu, te je sakrivala svoga rođaka koji je bio hrvatski časnik i razumije se, nikakvih zločina nije imao. Bio je uvjereni katolik. Međutim, netko ju je izdao partizanima.

Našao se jedan izdajica medu osobljem bolnice koji ju je prijavio. Došla je Ozna i odvela je i s. Blandu i njezinog rođaka i oboje su bačeni u Jazovku.

Sestra Blanda Stipetić došla je pred tzv. Vojni sud Komande grada Zagreba, kojim je predsjedao dobro poznati kapetan Vlado Ranogajec,koji je u samo jednom danu 58 ljudi osudio na smrt, što strijeljanjem, što vješanjem, a među njima i časnu sestru Blandu Stipetić. Vjeruje se da suđenja nije ni bilo.

Svi su mučenici prvo smaknuti, a zatim su pisane nekakve divlje presude.

Ovako je glasila presuda sestri Blandi:

Dana 7.5.1945-, na molbu optužene Zbornik Anice, primila u bolnicu ustaškog tabornika koljača Hripku Stjepana za kojega je znala da se krije pod imenom Barić Franjo, tega smjestila u podrum dječjeg skloništa dajući mu hranu, a sve to u namjeri da toga ustaškog

koljača zaštiti pred narodnim vlastima, dakle počinila je krivično djelo služenja neprijatelju i pomaganja ustaša i okrivljuje se na kaznu smrti strijeljanjem.

To je sve! Nema obrazloženja, nema dokaza, nema odvjetnika – nema ničega. :

Uvredljivo je i žalosno da još uvijek jedna ulica u gradu Zagrebu nosi ime toga rekordera u izricanju smrtnih kazni, Vlade Ranogajca,koji je kasnije bio sudac Vrhovnoga suda, gdje je nastavio dijeliti komunističku “pravdu”, ravnu najtežim zločinima u povijesti svijeta.

Iz arhiva Družbe Sestara milosrdnica dobili smo iskaz s. Emeline o tome kako je s. Blanda odvedena 9.lipnja 1945., zajedno sa s. Beatom, s dječjega odjela, na kojemu su bila sklonjena i dvojica ranjenika koji su odvedeni zajedno s njima. Svi su završili u Jazovki.

A s. Emelina za s. Blandu piše:

Stupila je u službu 1912.godine kao djevojka svjesna svoga poziva i puna jake volje da usvoji duh družbe. Sa završenom nižom srednjom školom odavala je dojam da će družba u njoj dobiti dobrog člana.

Iza položenih zavjeta 1914. godine putuje u Bugarsku te u Sofiji preuzima vodstvo internata djece bez roditelja jer je pokazala mnogo smisla za socijalni rad.

U Drinopolju, to je europska Turska, radi kao poglavarica u internatu i pri kraju Prvoga svjetskog rata vraća se u domovinu gdje završava učiteljsku školu. Družba je šalje u Beč na učiteljsku školu za bolničare. Po završenoj školi preuzima nastavničko mjesto, najprije na Državnoj bolničkoj školi u Zagrebu, na Mlinarskoj cesti, a kasnije na bolničkoj školi Sestara milosrdnica koja je neko vrijeme radila u Kući matici, a kasnije je škola premještena u sklop Družbine opće javne bolnice na Vinogradskoj cesti. U razvitak te bolnice uložila je sve svoje snage i mnogo je učinila za naobrazbu sestara bolničarki. Težište svoga rada ispravno je položila na odgoj. Mnogo se žrtvovala da bi sestre bolničarke cijenile svoj redovnički poziv, a da se i stručno uzdignu. Sestre bolničarke je upućivala da visoko cijene svoj poziv i da mu savjesno služe. Imala je mnogo ambicije da unaprijedi sva radna područja družbe. Tražila je za to puteve. Godine 1939. ušla je kao savjetnica u Vrhovnu upravu te je u tom razdoblju razvila veliku djelatnost…

S. Emelina završava svoje izvješće riječima:Nikada nitko neće saznati kako je upravo ona stradala u prvim danima revolucije i kakav je bio svršetak njena života…

Družba je poslije mučeničke smrti sestre Blande dobila ovu obavijest:

Vojni sud Komande grada Zagreba, presudom ovog Suda broj 290 od 29.6.1945. presuđena je Blanda Stipetić na kaznu smrti strijeljanjem i trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine. Presuda je izvršena dana 30. 6. 1945. Smrt fašizmu – sloboda narodu!

U potpisu je Vojni sud Komande grada Zagreba na čelu s Vladom Ranogajcem.

Drug sudac očito nije znao da sestra nije imala nikakvu imovinu, da se sestre zavjetuju na siromaštvo i da je to imovina Družbe. Smrtna presuda uključivala je kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine. To se izricalo i vlasniku tvornice, kao i siromašnoj redovnici koja nije imala nikakve imovine.

Sestre su u Zagrebu bile poznate po tome što su za vrijeme NDH sklanjale ranjene partizane, pomagale im i liječile ih. Kako bi koji ozdravljao, netko bi nepoznat dolazio u posjet i odvodio ga u šumu, na tzv. slobodni teritorij, a sestre bi na to zažmirile. Jadne su časne mislile da to mogu činiti i kada su na vlast došli partizani pa su primile dvojicu ranjenika. Jedan od njih bio je najbliži rođak sestre Blande.

 

Izvori i literatura:

HDA, ZKRZ – GUZ, br. 4984/45.

Iskaz s. Emeline, Družba Sestara milosrdnica, Zagreb.

Pismo Marije Movrić, Zagreb, 12.11.1998.

Za potrebnike našeg vremena

Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga – Zagreb

Kroz svoju dugu povijest sestre su u Hrvatskoj i diljem svijeta razvile plodnu socijalno-karitativnu i odgojno-obrazovnu djelatnost. U tu svrhu podizale su bolnice i domove za njegu bolesnika i staraca, te dječje vrtiće, pučke i razne druge škole za odgoj djece i mladih.

Danas Družba ima oko 650 sestara u 12 zemalja svijeta: Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora, Bugarska, Italija, Njemačka, Austrija, Kanada, Argentina, Paragvaj i Salomonski Otoci.

Ma gdje bile, sestre se danomice trude sačuvati izvorni duh Družbe, te iz ljubavi prema Bogu otvarati svoje srce potrebnicima našeg vremena.

Pročitaj više

Ustanove

Milosrdna ljubav osvaja svijet

Djelatnost

U skladu s poslanjem Družbe ‒ širiti milosrdnu ljubav, sestre nastoje služiti svim potrebnicima a posebice siromasima. Zato su u izazovima vremena maštovite u ljubavi te prema svojim mogućnostima nastoje biti osjetljive ne samo na stare već i na nove oblike siromaštva.

Djelotvornom snagom ljubavi, praštanja i pomirenja sestre nastoje izgraditi u pravdi svijet, koji pruža nove i bolje mogućnosti, te se trude uvijek i u svim prilikama promicati dostojanstvo ljudske osobe.

Da bi bolje i potpunije postigla svrhu apostolata i apostolskog poslanja Družba je osnivala vlastite ustanove njegujući u njima duh utemeljiteljâ.

Na području Hrvatske djeluju ove ustanove: